Odlaganje obaveza ili, stručnije rečeno, prokrastinacija odnosi se na odlaganje ili izbegavanje bitne aktivnosti koja mora biti urađena. U takvim situacijama osoba ima osećaj neprijatnosti ili odbojnosti prema određenoj aktivnosti i pomera njenu realizaciju do poslednjeg mogućeg roka.
Slobodno se može reći da smo svi jednom ili više puta u životu bili skloni prokrastinaciji. Ona sama po sebi nikada nije spadala u poremećaje ponašanja ali je činjenica da odlaganje obaveza u svojim ozbiljnim formama može biti uvod u ozbiljne psihološke probleme, kao što su anksiozni poremećaj i mnogi drugi.
Bitno je naglasiti da lenjost i prokrastinacija nisu iste stvari. Ono što primarno karakteriše prokrastinaciju jeste aktivno donošenje odluke da neku obavezu uradimo kasnije. Sa druge strane, lenjost predstavlja pojavu koja je dosta pasivnija i karakteriše je generalni nedostatak donošenja bilo kakvih odluka.
Najbitniji faktori kod prokrastinacije su učestalost odlaganja, kao i nivo relevantnosti akcije koju odlažemo. Ukoliko retko odlažemo i pri tome se radi o manje bitnim obavezama, to je znak da imamo sposobnost procene, kako realnosti, tako i naših sposobnosti. Ukoliko, pak, često odlažemo veoma relevantne obaveze, time sasvim sigurno uvodimo sebe u anksioznost i ozbiljno narušavamo samopouzdanje.
U pozadini prokrastinacije se maltene uvek krije nesvesna ili svesna naklonost lakom i momentalnom zadovoljstvu, nasuprot zadovljstvu koje je posledica napornijeg rada i suočavanja sa problemima. Tom prilikom takođe dajemo moć prostom prolasku vremena da ono upravlja našom motivacijom, što često zna da bude zamka.
Postoje dve vrste ovakvog ponašanja. Prva je takozvana Pasivna prokrastinacija i ona predstavlja ono što velika većina ljudi radi, tj. odlaže obaveze zbog nelagode, straha ili nemogućnosti donošenja racionanih i pravovremenih odluka. Ovaj oblik je pasivan pošto u procesu odlaganja ne postoji pozadinski plan ili delimično upravljanje situacijom.
Druga vrsta koja je mnogo interesantnija jeste Aktivna prokrastinacija koja podrazumeva odlaganje obaveza za jasnom svrhom. U ovom slučaju, odlaganje se radi namerno kako bi obaveza predstavljala veći izazov i time bi automatski i motivacija postala veća. Uz osećaj većeg izazova i veće motivacije, akcija na samom kraju je energičnija i dovodi do uspešnog rešavanja obaveze.
Aktivna prokrastinacija i pored toga što daje rezultate i što spolja izgleda kao veoma kontrolisana “operacija”, često uvodi ljude u još veću zamku pošto su velike šanse da se aktivna prokrastinacija vremenom pretvori u životnu filozofiju ili generalni način nošenja sa izazovima u životu.
Kao što je prethodno rečeno, ukoliko prokrastinacija postane sastavni deo nečijeg života, ona jako lako može da se pretvori u životni stil. Kada se to desi, prokrastinacija se odvija svakodnevno i odlaganje obaveza postaje način na koji se nosimo sa svim bitnim stvarima u životu. Poslednji momenat postaje jedini momenat kada se bitne stvari rade…
Negativne posledice koje prokrastinacija kreira mogu biti razne. Sve kreće od prekomernog osećaja tenzije, koji se zbog nemoći pretvara u anksioznost. Anksioznost ukoliko se ne prepozna na vreme, može dovesti i do depresije. Usled nesposobnosti da kontrolišemo svoje vreme i obaveze, naši socijalni odnosi će takođe jako puno trpeti. Zbog svega toga, izbegavanje obaveza polako postaje izbegavanje zdravog načina života.
Samim tim što je odlaganje obaveza – odluka koju donosimo svesno, to upravo znači da i prevazilaženje tog problema podrazumeva prostu, jasnu i svesnu odluku. Prokrastinacija je stvar izbora i osoba se uvek pre odlaganja obaveze nalazi u momentu u kojem se pred njom nalazi jasan izbor. Upravo taj momenat može da se iskoriti za promenu. Trenutak nemoći može da se pretvori u trenutak transformacije.
Početak promene uvek počinje time što jasno priznamo sebi da prokrastiniramo i da je to sada već veliki problem. Ovaj korak može biti težak pošto nekada ljudi mogu odlagati glavnu obavezu tako što sebi zadaju dosta malih i lakših obaveza, koje nemaju nikakve veze sa glavnim zadatkom. Osećaj aktivnosti i umora je tu, ali glavna aktivnost i dalje nije urađena.
Naredan bitan korak je osvešćivanje glavnog razloga odlaganja. Razlozi mogu biti razni: dosada, neprijatnost obaveze, loša organizacija, strah od novih obaveza koje mogu doći nakon rešavanja aktuelnih, perfekcionizam, zavisnost od stimulacije i tenzije koje donosi poslednji momenat.
Sledeći korak je možda i najbitniji, a tiče se prebacivanja osećaja zadovoljstva sa sitnih zadataka, koji su distrakcija, na taj jedan, glavni zadatak zbog kog upravo prokrastiniramo. To se radi tako što se sam osećaj nagrade postepeno vezuje za velike zadatke. Veliki zadaci sa sobom donose veće nagrade a ujedno doprinose samopouzdanju.
Jačanje organizacionih sposobnosti je neizostavna strategija na ovom putu. Razlaganje neprijatne obaveze na niz manjih, obavaljanje najtežih delova zadatka kada smo najbudniji i najspremniji, kreiranje liste prioriteta, kao i obavljanje sitnih zadataka odmah, u mnogo čemu sprečavaju odlaganje. Kreiranje sopstvenih krajnjih rokova takođe dosta pomaže, pošto tada učimo kako da rasporedimo tenziju i sopstvene radne resurse.
Prokrastinacija je nekada uzrok problema a nekada može biti i posledica problema. U oba slučaja jako je bitno prepoznati momenat kada ona preuzima kontrolu nad našim životom pošto ona tada ujedno preuzima kontrolu nad našim mentalnim i fizičkim zdravljem.
Piše:
MA Miloš Petrović, psiholog i psihološki savetnik
IntroSpectrum