Pod neverbalnom komunikacijom se podrazumeva prenošenje poruke sredstvima poput: gestova, držanja tela, izraza lica… a ne rečima (za šta služi verbalna komunikacija).
U nastavku više o tome šta sve spada u neverbalnu komunikaciju.
Neverbalna komunikacija, između ostalog, uključuje:
- facijalnu ekspresiju;
- gestove;
- karakteristike glasa;
- govor tela i poze;
- lični prostor;
- kontakt očima;
- dodir;
- izgled…
Facijalna ekspresija: Izraz lica je od ključnog značaja prilikom slanja poruke. Totalno će drugačije biti doživljena ako se smeškamo ili, sa druge strane, ako smo namršteni. Osnovne emocije (sreća, tuga, strah, ljutnja, gađenje i iznenađenje) imaju univerzalni izraz u svim kulturama sveta.
Gestovi: Pod gestovima se podrazumevaju namerni pokreti, koji u određenoj kulturi imaju jasno značenje. Npr. mahanje, pokazivanje palca na gore i sl. Za gestove je karakteristično da u različitim kulturama mogu imati potpuno različito značenje, što može da stvori poprilično velike nesporazume. Npr. u Bugarskoj je klimanje glavom gore-dole zapravo “Ne” a levo-desno “Da”, dok je u našoj kulturi obrnuto.
Karakteristike glasa: Ovde spadaju: visina, jačina glasa, intonacija. Znamo da će naša poruka imati više efekta ako je rečena, jasno, glasno, s isticanjem naročito bitnih elemenata.
Kontakt očima: Kontakt očima lepo prenosi emociju („neprijateljski pilji u mene“ ili „zaljubljeno me gleda“). Često se dovodi u vezu i sa istinitošću iskaza (smatra se da lažno izlaganje često karakteriše skretanje pogleda), ali i sa ličnošću pojedinca (smatra se da introverti teže uspostavljaju i održavaju kontakt očima).
Govor tela i poze: Izučavanju značenja koje imaju određene poze i položaj tela prilikom komunikacije, dao se poseban značaj poslednjih decenija. Svi znamo da se prekrštene ruke i/ili noge tumače kao odbrambeni stav i nisu poželjni na mestima poput intervjua za posao. Ipak, istraživanja dosledno pokazuju da ne bi trebalo izolovano tumačiti određene poze već je od presudnog značaja kontekst u kom se javljaju. Npr. Možda osoba nije zatvorena ili neprijateljski nastrojena, možda joj je samo hladno.
Lični prostor: Distanca između nas i sagovornika dosta govori o našoj bliskosti. Partner, članovi porodice će nam često biti u intimnom prostoru (do pola metra udaljenosti), prijatelji u tzv. personalnoj zoni (pola metra do metar), a svi ostali u socijalnoj (metar do 3 metra) ili javnoj zoni (više od 3 metra).
U liftovima se često osećamo neprijatno baš iz razloga što nam neznanac bude u intimnoj ili personalnoj zoni.
Dodir: Preko dodira se često izražava bliskost i povezanost, ali takođe može biti pokazatelj moći i dominacije. Neke kulture su vrlo taktilne (južna Amerika i Evropa) dok se u nekim to smatra neprimerenim (severna Amerika i Evropa, Japan).
Izgled: Način oblačenja, frizura, kao i celokupan prvi utisak bitno utiču na to kako će nas drugi doživeti. Mnogobrojna su istraživanja o važnosti ostavljanja pozitivnog prvog utiska zarad bolje interakcije u daljem kontaktu.
Neverbalna komunikacija je oduvek bila tema koja je intrigirala. Mnogobrojna istraživanja su se bavila ovom tematikom i napisane su mnoge knjige, gde su se nastojale dati konkretne smernice za tumačenje neverbalnih znakova.
Ipak, zaključak je jasan. Uprkos tome što neki neverbalni znaci imaju dosta univerzalno značenje, čak i kad je reč o njima, ne sme se ni u kom slučaju zanemariti kontekst u kom se javljaju. Upravo je kontekst tj. situacija u kojoj se javljaju od ključnog značaja za tumačenje neverbalne komunikacije.
U nastavku ćemo spomenuti neka od najčešćih tumačenja određenih elemenata neverbalne komunikacije.
Tako, na primer, prekrštene ruke i noge se često tumače kao znak odbrane, neslaganja ili povučenosti. Ukazuju na potrebu osobe da se distancira (od sebe, sagovornika, cele situacije…) Ipak, ako se vratimo na značaj konteksta, kao što je spomenuto gore – ako se čovek nalazi na -20 stepeni oskudno obučen i ima opisani položaj, to će samo značiti da mu je hladno.
Kada je reč o kontaktu očima, ako je preteran, obično se to tumači kao vid agresije, dominacije i preteranog interesovanja. Kada je, sa druge strane, kontakt očima redak i nepostojan, to se doživljava kao znak nesigurnosti, stidljivosti ili, pak, neiskrenosti.
Zanimljiv je nalaz da i smer pogleda može da ukaže na iskrenost onog ko govori. Pa tako gledanje gore levo, podazumeva prisećanje što dalje upućuje da osoba govori istinu, dok gore desno podrazumeva osmišljavanje mentalne slike, što upućuje na laž.
Nos je zauzeo posebno mesto kad je reč o interpretiranju neverbalne komunikacije. Iako se prvo mislilo da nos pocrveni i blago poraste kad govorimo neistinu („Pinokio efekat“), istraživanja su pokazala baš suprotno, tzv. obrnuti Pinokio efekat. Naime, fiziološka reakcija je blagi porast temperature čela (zbog mentalnog naprezanja u osmišljavanju laži) a smanjenje temperature nosa (gde su mnogi nervni završeci) zbog čega dolazi do blagog hlađenja i „smanjenja“ nosa.
Često se i dodirivanje nosa i generalno lica tumači kao prikirivanje nečeg, laganje, nervoza, sumnja. Zanimljivo je da je prilikom javnog svedočenja Bila Klintona zbog afere s Monikom Levinski posebnu pažnju privuklo to što je Klinton verbalno davao visoko kontrolisane izjave, ali je često dodirivao lice i nos zbog čega je javnost stekla utisak da ne govori istinu.
Još neka česta tumačenja su da: stisnute pesnice i vilica se često vide kao znak agresije i/ili frustracije.
Kad je reč o osmehivanju, autentičnim se smatra samo ono gde se osmehuju i usta i oči (a ne samo usta).
Tapkanje nogom i prstima se često doživljava kao znak nervoze.
Ipak, sva navedena tumačenja treba shvatiti uslovno. U konkretnoj situaciji je od presudnog značaja uvažiti, kako već spomenuti kontekst, tako i same karakteristike ličnosti.
Piše:
Dr Tanja Petrović, psiholog i psihoterapeut
IntroSpectrum