Naučena bespomoćnost
Selidžman i Majer su 1967. god. sproveli eksperiment sa psima, koji su podeljeni u 3 grupe.
- grupa je stavljena u kutiju, sa njima ništa nije rađeno i posle nekog vremena su pušteni.
- grupa je izlagana elektro šokovima, ali su mogli da ih izbegnu, pritiskom poluge, što su oni vrlo brzo savladali.
- grupa šta god da je radila, nije mogla da izbegne elektro šok.
Potom su psi stavljeni u drugu kutiju, gde su na jednoj polovini bili izloženi elektro šokovima, ali ukoliko preskoče pregradu, mogli su da uđu u drugu polovinu i time se spasu elektro šokova.
- Prva i druga grupa pasa je vrlo brzo počela to i da praktikuje.
- Treća grupa nije ni probala da se spase. Oni bi prosto legli, bili pasivni i tužno cvileli.
O čemu se ovde zapravo radi?
Treća grupa, imavši u iskustvu u prvoj situaciji da šta god da uradi, nema efekta, generalizovala je to iskustvo i na svako naredno. U situaciju gde se zaista nešto moglo uraditi, više nisu ni pokušavali.
Ovaj fenomen se u psihologiji zove naučena bespomoćnost.
Varijacije eksperimenta su rađene i sa različitim vrstama životinja, i sa ljudima i pokazivao bi vrlo slične rezultate.
Primere ove pojave bismo svi mogli naći u sopstvenom iskustvu. Posledice su tim gore ukoliko u iskustvu imamo neko traumatsko iskustvo.
Npr. Osoba koja je odrastala sa agresivnom figurom i bila objektivno nemoćna u toj situaciji, kasnije kroz život može da se ne suprotstavlja i u situacijama gde bi to mogla – vodeći se starim, i za one okolnosti ispravnim uverenjem, da šta god da uradi neće pomoći.
Ovaj fenomen je predstavljen kroz pričicu o slonu, u čuvenoj knjizi Horhe Bukaja – „Dozvoli da ti ispričam…“
Naime, dečak je otišao u cirkus i video ogromnog slona, koji je privezan za mali kolac. Pitao se kako je moguće da tako snažna životinja prosto ne iščupa kolac i ode na slobodu. Raspitivao se kod odraslih i onda je došao do odgovora. Taj isti slon je doveden u cirkus kad je bio mala i nemoćna, beba slon. Danima je pokušavao da iščupa kolac ali nije imao snage. U jednom trenutku se prosto pomirio sa istinom. Vreme je prolazilo, on je rastao i postajao sve snažniji, kolac bi lako mogao iščupati. Problem je što se vodio svojim starim iskustvom i više nikad nije ni pokušao.
Ipak, stvari nisu tako fiksne i nepromenljive. Sve što je naučeno, može biti i odučeno.
Zato je od presudne važnosti rad na sebi, osvešćivanje svojih iracionalnih uverenja i njihovo napuštanje. Proces nije lak i zna da potraje ali sigurno vodi ka kvalitetnijem i osvešćenijem životu.
Efekat posmatrača
Kiti Đenoveze je mlada devojka koja je u ranim jutarnjim satima ubijena 1964. god. u Njujorku, ispred svoje zgrade. Uprkos činjenici da je vrištala i dozivala pomoć, čemu je svedočilo njenih 38 komšija, prvi poziv policiji je upućen tek pola sata nakon otpočetog napada, u trenutku kad je već bila mrtva.
Očekivano, ovaj slučaj je pokrenuo lavinu pitanja. Psiholozi su postavili jedno: Da li bismo se svi poneli slično u datoj situaciji?
Ovaj efekat su u laboratoriji prvi demonstrirali socijalni psiholozi Darli i Latane (1968). U seriji eksperimenata oni su potvrdili tzv. efekat posmatrača: ljudi su manje skloni da pomognu žrtvi ukoliko su tu prisutni i drugi ljudi. Npr. u jednom od svojih eksperimenata su pokazali da, ukoliko su sami, 70% ljudi ukaže pomoć ženi za koju procene da se saplela i povredila, dok će svega 40% to uraditi ukoliko nisu sami već sa strancem.
U literaturi se kao potencijalna objašnjenja ovog fenomena navode dve pojave:
- Difuzija odgovornosti;
- Pluralističko neznanje.
Šta je difuzija odgovornosti?
Kad smo u većoj grupi ljudi, dolazi do podele odgovornosti tj. verujemo da će neko drugi reagovati, što nas same vodi u pasivnost (npr. „Neko je sigurno već pozvao policiju…“) Nasuprot tome, kada smo sami, verovatno ćemo preuzeti odgovornost jer znamo da niko drugi ne može.
Šta je pluralističko neznanje?
Istraživanja su pokazala da ljudi zapravo, kada su u gomili, krenu promatrati ponašanja drugih ljudi i na osnovu toga zaključuju da li i koliko je situacija ozbiljna. Kada ti drugi ne reaguju, zaključujemo da je to poželjno ponašanje i ne usuđujemo se da reagujemo na drugačiji način. Drugim rečima, pridružujemo se u posmatranju (otuda i naziv efekat posmatrača). Problem je što većina može da pogreši.
Kakve nam praktične smernice pruža poznavanje ovog fenomena?
- Reagujmo i pružimo pomoć (umesto čekanja da to neko drugi uradi). Realnost pokazuje da što duže čekamo, više je verovatan fatalan ishod.
- Vodite se više svojim doživljajem situacije nego ponašanjem većine. Najgore što može da se desi je da pogrešite u proceni. Ali zato, s druge strane, nekom možete spasiti život.
- Ako je nama potrebna pomoć, ovaj fenomen nam poručuje da je, umesto obraćanja masi, delotvornije izdvojiti jednu konkretnu osobu iz grupe i direktno joj tražiti pomoć.
Stanfordski zatvorski eksperiment
- Jedan od najpoznatijih eksperimenata u psihologiji, a svakako najkontraverzniji.
- Etički visoko diskutabilan, zbog čega nikad nije ponovljen. Pokrenuo je redefinisanje etičkih pravila kad je reč o eksperimentima nad ljudima.
- Doveo je i do promene pravila u zatvorima SAD-a.
- Iako je planirano da traje 2 nedelje, prekinut je 6. dana.
O čemu se zapravo radi?
1971. god. prof. Zimbardo na Stanfordskom univerzitetu je pokrenuo eksperiment, u kom je učestvovalo 24 dobrovoljca. Ideja je bila simulirati zatvorsko okruženje. Učesnici su nasumice podeljeni na 12 zatvorenika i 12 zatvorskih čuvara. Radilo se o stabilnim osobama, bez iskustva kriminalnih radnji, psiholoških i fizičkih tegoba.
Čuvari su dobili uniforme i sunčane naočari (kako ne bi imali direktan kontakt očima sa zatvorenicima). Zatvorenici su stavljeni u improvizovane ćelije bez osvetljenja i satova, obučeni u spavaćice, sa najlon kapama na glavi.
* Na početku su čuvari dobili instrukciju da omalovažavaju zatvorenike na razne načine (npr. da im se obraćaju brojevima a ne imenima) ali da ne smeju biti fizički agresivni prema zatvorenicima.
Čuvari su već prve noći budili zatvorenike pištaljkama i tražili od nekih da rade sklekove, zbog čega je došlo do prve pobune od strane zatvorenika. Tu situaciju su čuvari iskoristili i brutalno počeli kažnjavati zatvorenike: prskali su ih aparatom za gašenje požara, skinuli ih gole, izneli im krevete, ograničavali su im odlaske u toalet i terali ih da vrše nuždu u kantama, pobunjenike su poslali u samice, a one koji su se (po njima) o.k. ponašali, stavili su u ćelije gde su imali krevet, hranu i odeću.
Trećeg dana eksperimenta, jedan zatvorenik je doživeo psihički slom: plakao je, besneo, govorio da više ne može da izdrži te uslove zbog čega mu je dozvoljeno da napusti studiju.
Različiti tretman prema zatvorenicima je doveo do toga da se oni međusobno udaljavaju.
Nakon što je organizovana poseta, mnogi roditelji su se zabrinuli za svoju decu a neki su kontaktirali i advokate.
Eksperiment je prekinut nakon dolaska Zimbardove partnerke, Kristine Maslah, koja je videvši tretman čuvara prema zatvorenicima (npr. terali su ih da nose papirne kese preko glave) optužila Zimbarda da sprovodi krajnje nemoralnu studiju. Njene reči, zabrinutost roditelja i sam tok eksperimenta su naterali Zimbarda da prekine eksperiment 6. dana.
Šta su glavni nalazi ove studije?
Pokazano je da nisu crte ličnosti već situacija ono što utiče na ponašanje ljudi.
To implicira da prosečan čovek može postati nasilan pod uticajem društvenih normi, doživljaja moći i generalno podrške nasilju.
Ipak, to implicira i da se negativna ponašanja mogu korigovati, ako društvo da podršku takvoj promeni.
Šta možemo da naučimo na osnovu ovih nalaza?
Neopisivo je važno da društvo plasira i jača pozitivne norme a da svaki pojedinac neguje kritičko razmišljanje, koje će mu pomoći da ne podlegne negativnom uticaju i onda kad društvo zakaže.
Maršmelou eksperiment
Još jedan eksperiment koji je rađen na Stanford univerzitetu. Sproveo ga je Volter Mišel a ispitanici su bili deca. Glavno pitanje od kog se krenulo: Može li odlaganje zadovoljstva biti pokazatelj kasnijeg uspeha?
Kako je izgledao eksperiment?
Deca uzrasta od 4 do 6 godina su stavljena u prostoriju, gde je bio sto i stolica, a na stolu jedan maršmelou. Istraživač bi rekao detetu da može odmah da pojede slatkiš ali ako se suzdrži i malo sačeka (konkretno, 15 min.) dobiće umesto jednog, dva slatkiša. Istraživač bi potom izašao iz prostorije a reakcije dece su snimane i mereno je koliko dugo bi trajalo njihovo odoljevanje slatkišu.
Kakvi su bili rezultati?
- Od ukupno 600 dece, čak 2/3 je gotovo odmah pojelo slatkiš.
- Oko 1/3 dece je sačekalo i samim tim, kasnije dobilo dva slatkiša.
* Deca su koristila različite metode: prekrivali bi rukama oči, pevali, zviždali i na razne druge načine nastojali da sebi olakšaju. Njihove fenomenalne reakcije su lako dostupne na YouTube-u.
Follow-up studija
Deca koja su učestvovala u istraživanju su ponovo kontaktirana nakon desetak godina. Pokazano je da su oni koji su sačekali i dobili dva slatkiša imali značajno veći uspeh u odnosu na decu koja nisu sačekala. Npr. Imali su mnogo bolje rezultate na prijemnom ispitu za fakultet.
Verovatno se puno roditelja, nakon što je čulo za ovaj eksperiment, bacilo u testiranje svog deteta.
Pažnja (!): Ukoliko imate dete mlađe od 4 godine, nema puno smisla da ovo radite jer deca tog uzrasta obično nisu u stanju da tolerišu frustraciju.
Ako, pak, imate dete uzrasta 4+ godine, koje ne može da odoli iskušenju, nemojte očajavati. Uvek možete raditi sa njom/njim uvežbavanje ove veštine. Umesto momentalnog zadovoljavanja detetovih želja, učite ga strpljenju i negujte kod njega/nje ulaganje truda. Npr. „Dobićeš tu igračku ukoliko ove sedmice budeš redovno spremao svoje igračke.“, „Kupiću ti tu igračku, ali ne sada već kad primim platu.“ Najvažnije, budite Vi strpljivi – jer deca puno više uče posmatrajući nas nego slušajući nas.
Tolerisanje frustracije je jako važno i glavni je prediktor uspeha u životu. Bilo da se radi o partnerskom odnosu, školovanju, poslu ili generalno međuljudskim odnosima, pre ili kasnije naiđe neka frustracija (postaje teško, dosadno…) Ne razlikujemo se u tome koliko nam je to frustrirajuće. Razlikujemo se u svom odnosu prema frustraciji. Usmerenost na cilj (dva slatkiša) nam pomaže u tolerisanju frustracije i omogućava postizanje uspeha.
A da li biste Vi sačekali drugi slatkiš?
Piše:
Dr Tanja Petrović, psiholog i psihoterapeut
tanja.petrovic@introspectrum.rs
IntroSpectrum